Svjetski je dan borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti

Borzan i Mreža hrane traže najvećeg humanitarca među tvrtkama

Mnogi odlaze u socijalne samoposluge koje su zbog nedostatka donatora često na rubu zatvaranja. U Hrvatskoj je prema posljednjim podacima gotovo trideset posto onih koji nemaju osnovne uvjete za život.

Kad čujete zbog čega je nekoliko stotina Osječana satima čekalo u redu, srce vam se do kraja slomi. Najsiromašniji građani Osijeka bi bez Udruge Rijeka ljubavi i  njihove socijalne samoposluge doslovce gladovali.

Emanuela Bainhart je samohrana majka, s bebom u podstanarstvu koja, kako kaže, doslovno preživljava. Preživljava nekako i Zlatko Budinčić, samohrani otac triju djevojčica s kojima živi u jednosobnom stanu. Kad poplaća sve troškove, ostane im 2 i pol tisuće kuna.

“Puno puta dođe do nekih situacija  pa možda malo i zaplačem”, priča Zlatko koji kaže kako ga naprijed guraju dobri ljudi koji mu daju vjetar u leđa. I djevojčice koje razumiju, ali i osjećaju kako teško žive. “Već bi oni davno otišli od mene ali imaju jako veliko razumijevanje, male su ali imaju veliko srce ogromno srce”, kazao je Zlatko.

Josip Ivanjko je branitelj u mirovini. Redovit gost socijalne samoposluge. Jer s nešto više od tisuću kuna mirovine nema drugog izbora. “I domovinski rat ništa nisma tražio, od nikog ne tražim, i sramota sad da ja moram dolaziti tu kod gospođe Štefice, srce me boli”, kazao je Ivanjko, a dobio je i odgovor od gospođe Štefice Čučak, predsjednice udruge Rijeka ljubavi.

“Da vam kažem nije sramota biti siromašan, niste vi krivi. Mislim sustav je takav, gospodarstvo je lipsalo, zbog toga je to to. Ka se toplo nadam da će doći bolji dani”, kazala je gospođa Štefica.

Nije jedini koji tako razmišlja. Štefica je na pragu osamdesete. Osnovala je Rijeku ljubavi jer više nije mogla gledati toliko gladnih ljudi u njezinu gradu. “Čak sam imala slučaj gdje je dijete tri dana padalo u nesvijest od gladi. To se ne smije desiti”. priča gospođa Štefica.

U njezinoj samoposluzi gladan neće ostati ni pas. Svaki mjesec svojim korisnicima podijele 40 tona hrane. Na njihovu popisu je 4 tisuće obitelji. I svi ovise isključivo o donacijama. Ovaj put stigla je tona piletine. Zvuči puno, a zapravo premalo za sva gladna usta.

“Ne mogu vam reći, stvarno sam slomljena. Već sama pomisao da neko ode kući i da nije dobio piletinu to je prestrašno. Nisam se nadala tolikoj gužvi. Znam da su željni i djeca kad ga pitaš, ma šta da vam kažem”. priča gospođa Štefica. Svoju su porciju dobile i Danijela i Viktorija Gilišek. Žive kao podstanarke s prihodima manjim od dvije tisuće kuna. Tisuću kuna plaćaju podstanarstvo.

“Ne mogu raditi nigdje. Voljela bih raditi ali jednostavno ne mogu, imam zdravstvenih problema, 12 operacija imam i ona ima problema, ona ima hipoglikemiju, neurorizično dijete, usporeni razvoj govora. Znači ni jedna ni druga nismo sa zdravljem”, rekla je Danijela.

Danijela i Viktorija pristale su nam pokazati kako i gdje žive. Nemaju se, kažu, čega sramiti. Dočekale su nas u dvorištu. Viktorija pomaže svojoj majci skupljati i boce. Namaknu tako dodatnih 50 – 100 kuna na mjesec.

Ulazimo u njihov podstanarski stan. 20-ak vlažnih kvadrata. Kad smo ušli, više se nismo mogli ni okrenuti. Danijela kaže kako bi željela da Viktorija ima svoju sobu, jer ju je već bezbroj puta pitala kada će je imati. No, iz svojih primanja, Danijela ne može uzeti veći stan. Viktoriji je deset godina i sve razumije.

“‘Mama’, velim ‘molim’, pa laže ‘a imaš ti samo jednu kunu, samo za jednu žvaku ili za pecivo’, velim pa nemam nije dovoljno. Onda mi dođe, neću pred njom se rasplakati, onda se sakrijem da ona mene ne vidi. Ali skuži i onda dođe ‘mama bit će to sve u redu’, onda me počne tješiti i ljubiti onda mi je još gore”, priča Danijela.

S njima živi i Maša. Klupko utjehe i veselja. Jer nije da se baš imaju čemu veseliti. Danas je Viktoriji rođendan. Danijela će zadnju kunu potrošiti na neku sitnicu i tortu. Ljiljani Nađ i Goranu Tadiću pomogli smo vrećice iz socijalne samoposluge donijeti do njihova stana. Ako se ovo u čemu žive ova mama i bolesni sin tako uopće može nazvati. Ovo je kupaonica. Školjka, ostaci slavine i rupa puna smrdljive vode na mjestu gdje je nekad davno bila kada.

Ni ne pamti kad su se posljednji put okupali. Robu i suđe pere u lavoru. Vlaga im je pojela zidove. Dolazi zima, a u toj jedinoj prostoriji u prizemlju nema ni prozora. “Znaš šta, tu je bila peć i kako su zalijepili prozor, tako se odlijepilo. Kako sam zalijepila, ono palo, srušilo se samo i razbilo se. Već koliko smo puta lijepili”, priča Liljana i kaže kako će kad dođe zima ili kiša kupiti novi prozor.

Samo ne zna od čega. Njih dvoje žive od oko dvije tisuće kuna. Vode nas u sobicu na kat. Tu je, kažu, ugodnije i ljepše. Nemaju kuhinju, pa hranu, zbog vlage, drže u ovoj sobici. Nemaju ni jedan ormar, ni ormarić, ni krevet. Nemaju baš ništa.

Ljiljana rasprema hranu koju je dobila u socijalnoj samoposluzi. Pitamo je da joj pomognemo staviti u hladnjak. Ali, isključila ga je jer nije u njega imala što staviti. Ni Ljiljani ni Danijeli ni bilo kojoj osobi koju smo tog dana sreli, ovo nije tek privremeno stanje. Ovo je njihov život i teško da će im ikad biti bolje.

Svaki grad ima svoju sirotinju. Sve ih je više i sve više trebaju vašu pomoć. Napunite barem socijalne samoposluge jer oni koji bi o njima trebali bolje skrbiti, zatvaraju oči. I nikako da shvate da je sve više onih koji će tri sata čekati u redu za trećinu pileta. Jer nemaju ni tih 20 kuna.

Izvor & Autor: RTL

Povezane Objave